Majica Na Kplusu Te Nosam // vector
Evo, tražili ste gledajte… s obzirom da, kao što sam rekao, nemam poduzetničkih sklonosti, prepuštam vam pripremu za tisak pa si tiskajte kolko želite 
Majica Na Kplusu te Nosam / PDF download
Da, pao je snijeg, jebo vas snijeg!
Ne znam koliko pratite medije ali ja spadam u onu kategoriju ljudi koja zbog posla redovito obilazi portale i prati što se događa u Lijepoj Našoj i oko nje – jebiga, svakodnevno opisati slikom neku situaciju koja se zbila u našoj blizini vrlo je zanimljiv posao. No nekad i jako zahtjevan. Recimo ovih dana.
Naime, gdje god se okrenuli, što god pogledali, koji god članak pročitali shvatit ćete da ama baš svi imaju isti nazivnik – pao je usrani snijeg.
Jebote.
Ok, bila je mećava, putevi su zatrpani, Dalmacija se zabijelila, sve to stoji. No jučer kad sam pogledao na kalendar jedna činjenica me totalno zaprepastila – vidio sam da je datum 05.02. i zključio da je godišnje doba – Zima. Da, da… iznenađeni ste, znam, ali tako je. A novinari moji dragi, bez obzira koliko će ovo što ću vam reći doći kao šok, zima je vrijeme kad se vani hladno a može se očekivati da padne koja pahulja snijega. Ok, i više njih. E sad, svima bi nam bilo draže da se to dogodilo za Božić ali eto nije, dogodilo se u veljači.
Prva stvar koja mi pada na pamet je život kakav je bio prije 30ak godina kad sam ja bio klinac koji je išao u školu. Sjećam se ogromnih nanosa snijega, hladnoće, vjetra… ali jedina uspomena koja me veže za to vrijeme – wooohoooo, zabava! Išli smo u škole (ne samo mi gradski gelipteri, i klinci sa sela su veselo pješačili kroz metre snijega do nastave) i nakon nje na livadu grudat se i šopat tim bijelim sranjem. Nije bilo vojske. Nije bilo neradnih dana. Nije bilo globalne panike koju mediji pumpaju.
Bila je – zima.
I sad, otvorim ja jedan portal, a znate kako svi imaju naslovnu podijeljenu na jednu veliku, više manjih i onda par najmanjih vijesti poredanih po važnosti? E, ovako je išlo od najvažnije prema najmanje čitanoj – Mećava, oluja, snijeg, bez struje, proklizali, zatrpali, promrznuli. Čovjeku koji ne zna o čemu se radi i koji možebitno sjedi negdje u zatvorenom podrumu godinama bez kontakta s vanjskim svijetom ne bi ostalo ništa drugo nego da zaključi da se napokon ostvario scenarij iz filma “Dan poslije sutra” tj. da je ledeno doba stiglo. Jadan čovjek tad bi se eventualno okuražio izaći iz jazbine da vidi ima li preživjelih i može li iz poneke napuštene trgovine uzeti neku zaboravljenu konzervu kako bi si kupio još koji dan života. I što bi ga zateklo kad bi kročio iz kuće? 40cm snijega, vjetar i temperatura -10. Ledeno doba, kroejšn vej.
Da stvar bude interesantnija, netko se, kad su ove hladnoće počele, sjetio kako bi bilo fora skinuti se u gaće i slikati za vrijeme snježne mećave. Fora. Al fora je bila prvi put. Nakon njega usljedila je čitava serija redikula koji su shvatili da je za 5 minuta slave dovoljno pokazati bokserice na rivi i eto… “kako su oni guba!”. Ma frende bili bi guba da se radi o ljudima koji zbog nekog genetskog poremećaja ne osjećaju hladnoću pa lagano u gaćama odlaze na kavicu (konobar jel služite vani, e?) a ne o likovima koji se su se još 3 sata grijali nakon 10 sekundi performansa na snijegu. Već vidim šou u srpnju kad lokalni Ante odluči za vrijeme najveće žege obući šubaru i gojzerice… e vidi ga kako je guba. Totalno je luuuuud.
A sve to lijepo gledaju naši političari, naša nova vlada koja se spotiče o svaku svoju odluku i koja doslovno ne zna bi li piškila ili kakila… gledaju ovo nevrijeme kroz prozor i uz kavicu na Markovom trgu komentiraju:
”Ratko imali smo sreće… niko ne piše o nama… o zaduživanju, ovrhama, povećanju poreza… svima je samo bitno kolko je zima. Savršeno… bolje nije moglo…”
“Totalno si u pravu Zoki… a šta kažeš da to proslavimo? Mogu skočiti doma po butelju plavca iz 1994., sjajna berba…”
“Čačiću sad ga pretjeruješ. Rekli smo da nema za volan dok ne okopni snijeg. Mislim da bi se tvoje strmopižđenje niz Mesničku fino uklopilo uz vijest o zaleđenim kolnicima… a to nam sad stvarno ne treba.”
Dan kada je rodila vrba…
31.12.2014. Godine.
23 h su sata.
Republiku Hrvatsku sad još samo minute dijele od povijesnog trenutka… trenutka koji ova napaćena zemlja čeka već više od 20 godina.
Naime, točno u ponoć, Hrvatska će postati 28. članica Europske Unije.
Veliki digitalni sat na Trgu bana Josipa Jelačića, postavljen samo u ovu svrhu, otkucava zadnje trenutke bijede i neimaštine. Kažu oni koji znaju – od ponoći će sve biti drugačije.
23h.59m.
5
4
3
2
1
…
SRETNA NOVA 2015. GODINA!
Europska Unijo eto nas!
Gotovo u istom trenutku kada je sat otkucao ponoć, ljudi na cesti su se uskomešali – sablasne trgovine propale za vrijeme recesije, u kugli zasljepljujućeg bljeska pretvorile su se u luksuzne dućane prepune namirnica svih vrsta, sa gotovo suludo niskim cijenama. Lokal na uglu, kojii je do ovog trenutka bio utočište ružnih glodavaca, transformirao se u caffe Europa a na njegovom besprijekorno čistom staklu stajao je natpis – makijato 5 centi!
A to je bio samo početak.
Ljudi koji od gladi nisu mogli izaći na ulicu proslaviti Novu godinu, gledajući kroz prozore svjedočili su jos neobičnijim pojavama – propale tvornice s periferije u trenutku su se pretvorile u najmodernije industrijske pogone, a posrnule robne kuće zabljesnule su svojim prvotnim sjajem. Oni koji su pak taj trenutak dočekali pred računalima tražeći preko portala bilo kakav posao, bili su svjedoci možda najbizarnijoj sceni ikad – kompletne rubrike “tražim posao” potpuno su nestale sa svih web stranica a svim nezaposlenima je u istom trenutku zazvonio mobitel. Poziv je za sve bio isti – gospodine / gospođo čestitamo, doblili ste posao!
No vrhunac svih događanja tek je uslijedio – iako nikome nije bilo jasno kako se to moglo dogoditi, svi podstanari, kao i oni s neadekvatnim stambenim prostorom, pronašli su u svojim džepovima ključ s privjeskom na kojem je uredno stajala adresa njihovog novog prebivališta. Egzistencijalna pitanja dobila su odgovor – zbogom stambeni krediti…
Svi su bili sretni.
Dobro, skoro svi.
Grupica prosvjednika koja je za 01.01. Najavila veliki prosvjedni skup potišteno je stajala kod algoritma…
- Stari ovo nema smisla. Protiv čega ćemo sutra provjedovati?
- Akajjaznam… Možda neki nisu zadovoljni veličinom stanova… fakat ne znam.
No oni su bili manjina na koju nitko nije obraćao pažnju.
——–
Svanulo je sunčano zimsko jutro u Europskoj lijepoj nasoj.
Negdje na periferiji, jedan umirovljenik koji je to jutro od poštara saznao da mu je mirovina uvećana za 900%, krenuo je u vrt pogledati vizuru nove Europske metropole.
Na trenutak je zastao pored vrbe koja je rasla u njegovom dvorištu, posve zbunjen onim što vidi. Gledao ju je i proučavao sa svih strana… no ništa mu nije bilo jasno.
Na kraju je samo slegnuo ramenima, otkinuo s vrbe prekrasan grozd koji se to jutro tu neobjašnjivo našao, polako otkinuo jednu bobicu i pojeo je.
Bila je odlicna…
FacebookVille – ne budite virtualni nasilnik u virtualnim birtijama
Facebook.
Neki ga mrze, neki ga vole. Neki smatraju da otuđuje ljude, a neki da ih spaja. Ja osobno spadam u ovu drugu grupu jer sam toliko zanimljivih ljudi upoznao preko njega da teško mogu reći da je od mene napravio asocijalnu osobu – upravo suprotno. No, njegova snaga leži u njegovom, ujedno i najvećem problemu – šarolikost publike koja se na njemu nalazi. I kao na svakom mjestu gdje se ljudi okupljaju, i tu se uvijek pojavljuju neke individue koje smatraju da samo svojim prisustvom i pokojim nesuvislim komentarom, zaslužuju pažnju mase koja te redove čita. Od milja ih zovemo trolovi i donekle takve prikaze žalim… no ono što mi nikad neće biti jasno je gorčina kojom se ti stvorovi brane, a gotovo svima je mantra identična – oni koji se s njima ne slažu ne podnose kritiku na svoj ili na račun teze koju tako žestoko brane. Ukratko – svi su glupi, oni su pametni.
Zato sam odlučio napraviti paralelu i usporediti Facebook sa stvarnim životom… na kraju ćemo vidjeti koliko mi je to uspjelo.
Zamislite jedan grad i neka to bude Facebook (Facebookville? J). Ljudi koji u njemu žive su privatni profili a javne institucije (firme, klubovi itd.) su Facebook stranice i grupe. Kao i u stvarnom životu, stanari tog grada kretat će se sukladno svojim afinitetima – neki će možda ostati doma i gledati TV (to su oni stalkeri koji samo gledaju postove ali nikad ne sudjeluju u njima) a neki će se družiti s ekipom bilo u stanovima (privatni profili) ili će izaći u neke klubove (dakle stranice i grupe) i tamo se zabavljati.
I sad, logično je zaključiti da ćete klubove, kafiće i sl. Tražiti prema vlastitim afinitetima… evo recimo ja volim dobar Rock, i logično je da ću otići u takav jedan klub, tamo sjesti, možda popričati s ljudima i kvalitetno provesti svoje vrijeme. I sad, što ja od tog kluba očekujem? Prije svega očekujem dobar sadržaj jer ako je bend koji svira stvarno loš, ustat ću se i otići u neki drugi, sličan klub. Osim kvalitetnog sadržaja, očekujem da se tamo ugodno provedem u društvu ljudi koji imaju sličan ukus kao i ja, te da mi vrijeme prođe brzo i ugodno. E sad, ono što jedan posjetitelj zaista ne želi je da se u taj klub nasere lik (ili često ekipa, ali ostat ćemo na jednom zbog lakše usporedbe) koji će sve ostale uvjeravat kako je to što slušamo sranje i kako su npr. Cajke sto puta bolje. Ti stojiš za šankom, pričaš, a taj nasilnik se dere, vrijeđa, sere… umjesto da jednostavno izađe i ode u neki klub na cajke. As simple as that. E pa neće zato što je trol! Kad bi se nekom relativno normalnom čovjeku dogodilo da dođe na neko mjesto koje mu ne odgovara (opet paralela – ja na cajke), ušao bi i za 2 minute skužio da to nije mjesto za mene. I otišao bi. Druga moguća situacija je da se ambijent mog kafića promijeni ili se repertoar onog što se nudi razvodni i pogorša – i u tom slučaju napravio bi isto – pokupio bi prnje i odlepršao.
Ajmo sad samo jedan korak dalje – što bi se dogodilo da ste vi vlasnik kluba u kojem se pojavio taj nasilnik? Vi radite za šankom, organizirate sadržaj i trudite se da vam gosti budu zadovoljni i da to mjesto bude ugodno za druženje… a neki kripl uleti i maltretira goste, urla i zajebava sve redom… i još VAS napada da KAKAV JE TO KAFIĆ? U pravom svijetu, izbacivači bi takvog gosta smandrljali u sporednu ulicu, glavom naprijed. Bez dobar dan i doviđenja – nisi se uklopio, bio si neugodan. Izađi. Imaš problem? Sorry, tvoja stvar, vrata su zaključana…
Ljudi se okupljaju oko sličnih interesa, navika i afiniteta. Tako je to bilo uvijek. Nije ni virtualni svijet iznimka.
Ono što sam htio reći, a zazvučat će vrlo pretenciozno pametno jest da – birate mjesta na koja izlazite, družite se s ljudima s kojima dijelite slične interese i ako vam slučajno to mjesto ili ti ljudi ne odgovaraju, popijte cugu i pronađite neko drugo mjesto za sebe – ima ih toliko da zaista možete birati. Ne zagorčavajte život drugima i NIKAKO ne pokušavajte tvrdoglavo i bahato uvjeriti čitavu birtiju da ste vi u pravu, bez obzira što oko vas ima stotine gostiju koji se s vama ne slažu – to je jeftino navlačenje pažnje na sebe, daleko od konstruktivne kritike kako takve ispade vole nazivati ljudi koji su njima skloni. Već to će biti dovoljan korak prema svjetskom miru… a i vama će biti ugodnije među ljudima koji razumiju vaš stav kakav god bio.
E sad sve ovo lijepo preslikajte na Facebook profile, stranice i grupe i vidjet ćete (valjda) što je pjesnik htio reći – jer analogija je stvarno jasna.
Osim što na Facebooku čak ni cugu ne morate platiti…
Kad se mali glasovi slože…
Temeljem pritužbi koje su im upućene iz Hrvatske Demokratske Zajednice, a vezane uz sumnju na premali broj glasova koje su dobili na ovim parlamentarnim izborima, Državno Izborno Povjerenstvo sastavilo je posebnu komisiju kojoj je bio cilj ispitati – da li je moguće da čak ni svi članovi obitelji HDZ-ovaca nisu za njih glasali, te, ukoliko je to točno, tko i zašto to nije učinio.
Ispitano je ukupno 220.000 članova HDZ-a i njihovih ukućana, i kako se ova istraga bližila kraju bilo je sve jasnije da su sumnje čelnika HDZ-a opravdane… no umjesto da trag vodi prema marginalnim i “dopisnim” članovima , on je upućivao prema samom vrhu stranke.
Naime, od obitelji vrhuške HDZ-a od kojih bi bilo realno očekivati da svoj glas daju članovima svog kućanstva, komisija je dobila zaista neočekivane odgovore:
- supruga Andrije Hebranga glasala je za Kukuriku Koaliciju jer, kako kaže: “ne može više slušati Andriju kako laže… to je za njega loše i mora se odmoriti”. Vjeruje da će sada, kad je HDZ u opoziciji, Andrija ponovno postati onaj stari te zabavljati sve prijatelje svojim ribičkim pričama.
- supruga Vladimira Šeksa prekrižila je listić. Izjavila je da Vlado kod kuće “nikad ne pije” ali da stalno iz Sabora dolazi “našvasan ko Rus”. Tome se, kaže, mora stati na kraj jer ni Vladina jetra nije više kao nekad. Osim toga kaže da je u zadnje vrijeme opsjednut visibabama te se boji da s njim nešto nije u redu…
- Sin Jadranke Kosor glasao je za Milana Bandića. Ni sam ne zna zašto ali pretpostavlja se da se radi o klasičnom mladenačkom revoltu.
- Supruga Tomislava Karamarka glasala je za Ivana Pernara i njegov Savez za Promjene. Kaže da su se Tomislav i ona večer prije posvađali zbog boja zavjesa za dnevni boravak (ona je htjela crvene a on nije htio ni čut) te mu se na ovaj način željela osvetiti. Isto tako dodaje da joj je drago da Pernar ipak nije ušao u Sabor jer na sam spomen njegovog imena, Tomislavu počinje titrati lijeva obrva pa se boji da bi mu se vremenom, zbog boravka s njim u istoj prostoriji, stanje moglo pogoršati.
Ovo su samo neki od primjera kad ni oni na koje se najviše računalo nisu glasali za HDZ. No tu čudima nije kraj – dogodilo se da su i neki protivnici ove omražene stranke, sasvim nepredvidljivo, upravo njima na izborima dali svoj glas:
- Ivan Pernar glasao je za HDZ jer tvrdi da je “uz barikade na Markovom trgu emotivno vezan” i da je zadnje što želi da se njih od tamo ukloni.
- Milan Bandić zaokružio je broj ispred HDZ-a jer kaže da je znao da ionako nitko neće glasati za Milana bandića, a sa SDP-om je u svađi.
- Mladen Schwartz kaže da se, kako vrijeme ide, HDZ sve više približava njegovim idealima totalne diktature te da vjeruje kako bi mogli, ako im se da još koji mandat, napraviti puno za Hrvatsku kao zemlju apsolutističke vladavine. Nije zadovoljan time što se HDZ odupire uvođenju smrtne kazne, no sama činjenica da su vladajući uspjeli u zadnje 4 godine toliko ljudi izgladnjeti do smrti, kaže, izmamio mu je osmijeh na lice. Vjeruje da stranka ima potencijala.
Zaključak komisije je stoga kako slijedi: iako su neki “sigurni” HDZ-ovi birači na ovim izborima dali svoj glas nekom drugom, u isto vrijeme dobili su s druge strane glasove na koje uopće nisu računali, te su na taj način kompenzirali ovaj gubitak.
Treba također napomenuti da je glas za HDZ dao i čovjek od kojeg se to u ovom trenutku najmanje očekivalo – bivši hrvatski premijer i bivši član te stranke, dr. Ivo Sanader. Na upit zašto je to učinio nakon svega što su mu napravili, Ivo je samo kratko odgovorio:
“jesam kriminalac ali nisam bešćutan… bilo mi ih je stvarno žao…”
